Rimska vila

Rimska vila je raskošna kuća sagrađena u vrijeme Rimskog Carstva. Carstvo je sadržavalo različite tipove vila. Neke su bile kuće za užitak, poput Hadrijanove vile kod Tivolija, često smještene na spokojnim brdima unutar kratkog dosega od Rima ili na pitoresknim mjestima s kojih je pucao pogled na Napuljski zaljev. Neke su vile više nalikovale ladanjskim kućama rane moderne Engleske, Francuske ili Poljske, s vidljivim sjedištem moći lokalnog velikaša kao što je ponovo otkrivena slavna palača kod Fishbournea u Sussexu. Suburbane vile na krajevima gradova također su bile poznate, poput vila iz srednjeg i kasnog razdoblja Republike na Marsovom polju (Campus Martius), u ono vrijeme na rubu grada, a koje se danas mogu vidjeti izvan gradskih zidina Pompeja. Te rane suburbane vile, poput vile na nalazištu rimskog Auditorija^[1] ili vile kod Grottarosse, pokazuju starinu i naslijeđe ville suburbane u središnjoj Italiji. Moguće je da su te rane, suburbane vile bile u stvari sjedišta moći (možda čak i palače) regionalnih silnika ili poglavara važnih obitelji (gentes). Treći tip vile omogućavao je organizacijski centar većih imanja nazvanih latifundiji, a koji su proizvodili i izvozili poljoprivredne proizvode. Takvim vilama možda je nedostajalo luksuznosti. Do 4. stoljeća villa je mogla jednostavno označavati poljoprivredno imanje: Jerome je preveo riječ chorion iz evanđelja po Marku (xiv, 32) opisujući Getsemanski maslinik s villom, bez zaključka da su ondje uopće postojale nastambe (Catholic Encyclopedia "Gethsemane").

Kasno razdoblje Rimske Republike posvjedočilo je eksploziji izgradnje vila u Italiji. U Etruriji vila kod Settefinestre interpretira se kao jedan od latifundija, ili velikih robovlasničkih vila koje su uključivale opsežnu poljoprivrednu proizvodnju. Ostale vile u unutrašnjosti Rima interpretiraju se u svjetlu poljoprivrednih rasprava koje su pisali Katon Stariji, Kolumel i Varon, od kojih su obojica tražili definciju prikladnog životnog stila konzervativnih Rimljana, barem u idealističkim terminima.

Do prvog stoljeća prije Krista "klasična" je vila imala raširenu arhitektonsku formu s brojnim primjercima koji su koristili atrijsku/peristilnu arhitektura. Ova eksplozija izgradnje odvijala se posebice u godinama koje su uslijedile nakon Suline diktature. Vila je mogla biti poprilično nalik palačama poput carskih vila sagrađenih na padinama okrenutima prema moru oko Napuljskog zaljeva kao što je vila kod Baiae. Ostale su sačuvane kod Stabije i Herkulaneja zahvaljujući pepelu i nanosima blata prilikom erupcije Vezuva 79. godine poslije Krista. Ondje se sačuvala i Vila papirusa i njene knjižnice. Dublje u unutrašnjosti, vile su su uvelike bile samoodržavajuće s pridruženim farmama, maslinicima i vinogradima. Velike vile dominirale su ruralnom ekonomijom doline rijeke Po, područjima Kampanije i Sicilije, a pronađene su i u Galiji. Vile specijalizirane u prekomorskom izvozu maslinova ulja rimskim legijama u Germaniji bile su obilježje južne iberske provincije Hispania Baetica. Neke luksuzne vile iskopane su u sjevernoj Africi u provincijama Africi i Numidiji, ili kod Fishbournea u Britaniji.

Određena područja unutar kratkog dosega od Rima nudile su rashlađujuće konačište u ljetnim vrućinama. Mecenat se pitao koji tip kuće bi bio najprikladniji svim godišnjim dobima. Car Hadrijan je imao vilu kod Tibura (Tivoli), u području koje je bilo popularno među rimskom elitom. Hadrijanova vila (123. po. Kr.) više je bila nalik palači. Ciceron je imao nekoliko vila. Plinije Mlađi je opisivao svoje vile u svojim pismima. Rimljani su izmislili primorsku vilu: vinjeta na zidnoj fresci u kući Lukrecija Fronta u Pompejima još uvijek prikazuje red primorskih kuća za užitak, od kojih sve imaju trijemove duž pročelja, a neke se uzdižu u natkrivenim redovima do altane na vrhu kojom se mogao uhvatiti povjetarac kod najzagušljivijih večeri (Veyne 1987 sl. str. 152)

Kasnorimski vlasnici vila imali su raskoši poput hipokaustom grijanih soba s mozaicima (La Olmeda, Španjolska). Kada je Rimsko Carstvo počelo propadati u 4. i 5. stoljeću, vile su bile sve više izolirane i zaštićene zidovima. Iako su u Engleskoj vile napustili, opljačkali i spalili anglosaksonski napadači u 5. stoljeću, ostala područja su imala velike radne vile koje su aristokrati i teritorijalni velikaši darivali pojedinim redovnicima pa su tako često nastajale jezgre slavnih samostana. Na taj način, sustav vila tijekom kasne antike ostao je sačuvan do razdoblja ranog srednjeg vijeka. Sveti Benedikt je osnovao svoj utjecajan samostan na Monte Cassinu na ruševinama vile kod Subiaca koja je pripadala Neronu, a na ulazu se nalaze kovački detalji za Benedikta. Oko 590. godine sveti Eligije je rođen na uzvišenom mjestu galo-rimske obitelji u 'vili' Chaptelat blizu Limogesa u Akvitaniji (danas Francuska). Opatija kod Stavelota osnovana je oko 650. na području bivše vile blizu Liègea, a opatija kod Vézelayja je osnovana slično. Najkasnije do 698. Willibrord je osnovao opatiju u rimskoj vili kod Echternacha, u Luksemburgu blizu Triera, koju mu je predstavila Irmina, kći Dagoberta II., franačkog kralja.

Neke od poznatih rimskih vila su:

• Hadrijanova vila kod Tivolija, Italija
• Rimska palača Fishbourne u Zapadnom Sussexu, Engleska
• Rimska vila Lullingstone u Kentu, Engleska
• Villa Romana del Casale na Piazzi Armerina, Sicilija, Italija
• Rimska vila Chedworth u Gloucestershireu
• Rimska vila Borough Hill u Northamptonshireu

1. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. prosinca 2008. Pristupljeno 26. ožujka 2008. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)